Opasan rat koji se može preliti s istočnih granica Europe ne posustaje, posljedice sukoba na Bliskom istoku tek će nas zahvatiti, neke NATO članice nisu pouzdani partneri, krajnja desnica u zapadnoj Europi jača, još su žive slike u mnogim europskim zemljama golemih seljačkih protesta, tog masovnog izljeva nezadovoljstva, to je slika svijeta uoči europskih izbora. Što se događa svakom kod njegove kuće, prelit će se u zajedničku kuću, u Bruxelles.

Pogledamo li unatrag razvoj sada i naše Europske unije, baš sve i baš svi akteri i procesi gurali su prema većoj važnosti i većoj ulozi Europskog parlamenta. Cilj je bio dugoročno osiguranje demokratskog legitimiteta Europske unije. Pretpostavka je bila da ništa nije moglo biti intrinzično važnije za Europu nego što je demokracija niti može postojati veća garancija opstanka Unije nego što bi bila demokratska kontrola institucija putem općih izbora za Europski parlament.

Prijetnja (auto)destrukcije
Uskoro će nova ekipa političara iz zemalja članica biti teletransportirana u Bruxelles. Oni će raspolagati velikim ovlastima, ali kad se razmišljalo o jačanju Europskog parlamenta, nije se zamislilo da ga napune ili da njime diktiraju protivnici europskih integracija ili protivnici europskih vrijednosti.

Što ako se nakon izbora ispostavi da smo mi ovdje, u ovoj nesavršenoj Hrvatskoj i još nekoliko zemalja članica na koje se nije baš gledalo, glas razuma, korektiv velikih, povijesnih demokracija i slavnih republika? Tek onda ćemo se prestrašiti!

Projekcije pred izbore za EP pokazuju da će najveći broj Francuza, nacije koja je izmislila slobodu građana, glasati za kriptofašističku stranku Marine Le Pen. Moguće je da se nešto okrene u zadnji tren pa se mobilizira demokratska većina, no svejedno, kako je uopće postao moguć takav društveni krah u Francuskoj i zašto su slične partije pobijedile u jednoj civiliziranoj Nizozemskoj, zašto su jake u Švedskoj, Italiji, Austriji?

Otkud odjednom u Europi rašireno divljenje liku Vladimira Putina koji razara susjednu zemlju ili trijumfalnoj destruktivnosti Donalda Trumpa? U četiri zemlje osnivačice Unije pred izbore vodi krajnja desnica. Što je bilo nezamislivo, događa se. Istodobno, to osvajanje Europskog parlamenta se i događa s jer je ta institucija postala važna, a ovaj povijesni moment mandata bit će zapamćen kao prijetnja europske autodestrukcije.

Građani izražavaju svoj bijes i protest protiv elita. Što se tiče Njemačke, građani će tamo birati desni i lijevi centar, ali nelagodno mnogo zastupnika pristići će iz Alternative za Njemačku (AfD). Četiri puta više glasača odabrat će krajnju desnicu nego što je to bilo u dekadi od 1990. do 2000. Da rezultat neće biti tako loš kao što nagovještava većina anketa, nego da će se u Europskom parlamentu održati politički centar, omogućit ćemo mi ostali.

Tuče i napadi na novinare
U povijesti EP-a bilo je, dakako, pripadnika ekstremne desnice. Tako su se 2008. godine izabranici grčkih glasača fašističke Zlatne zore tukli, ne samo s grčkim komunistima u auli i po hodnicima Parlamenta, nego bi upadali u press prostorije i fizički napadali grčke novinare kad ne bi bili zadovoljni tekstovima.

Vođa Zlatne zore Kristos Papas, inače prijatelj i istomišljenik Vojislava Šešelja, bio je eurozastupnik. Poslije je osuđen jer je doslovno bio vođa bande pa ga je belgijska policija našla i izručila Grčkoj. Sad je u zatvoru.

Bilo je i samo bizarnih zastupnika, na primjer, iz jedne ultrakonzervativne nizozemske stranke, koja se zalagala da se – na demokratski način i slijedeći procedure – ženama oduzme pravo glasa. Bilo je pomalo neugodno jer se baš taj zastupnik zauzimao za članstvo Hrvatske u EU za vrijeme pregovora.

Sve se to događalo incidentno, na marginama, u rukavcima glavnog, srednjostrujaškog toka, slijepim hodnicima tog golemog zdanja na Place du Luxembourg koje bi završavale zidom ili prostorijom za kante i metle ili zaboravljenom papirnatom arhivom dok je politički život bujao u aulama.

Najveći skandal desnog radikalizma bila je austrijska Slobodarska stranka Jörga Haidera, s kojima nitko tko je držao do sebe nije htio imati posla u EP-u. Sad su takve stranke normalizirane u Europskom parlamentu i ta normalizacija je najveća opasnost.U narednom mandatu, Europska pučka stranka (EPP) će moći sklapati ad hoc saveze sa strankama s kojima dosad nisu u Europskom parlamentu htjeli imati dodira.

Ovako opisuje bivša zastupnica iz velike zemlje članice, iz redova EPP-a kako je postupala prije desetak godina: “Kad mi je dan na uvid amandman izvan EPP-a sa sadržajem s kojim bih se mogla složiti, najprije bih pogledala tko je autor. Ako je to netko iz radikalne desnice, automatski bih ga odbacila, bez obzira na sadržaj čak ako je amandman i bio dobar. Ako bi ga dali Socijalisti, Liberali, ili Zeleni, proučila bih ga i glasala prema javnom interesu”, rekla je.

Politička aktivnost, vidimo, odvijala se unutar tradicionalne koalicije, ali sad to više neće biti samorazumljivo. Sad se bazen širi pa će glavna koalicija povremeno pucati jer će EPP skakati do grupacija ECR (Europski konzervativci i reformisti gdje je najvažnija talijanska premijerka Giorgia Meloni) ili čak još desnije, do grupacije ID (Identitet i demokracija). To će biti golemi pomak u radu Europskog parlamenta.

Ponovimo i da Europski parlament ima golemu ulogu u definiranju i donošenju sedmogodišnjeg zajedničkog europskog proračuna i pravo na godišnju reviziju tog budžeta. Ima i razne druge ovlasti kontrole institucija, pozivanja na očitovanje šefova država i vlada, savjetodavnu ulogu.

Golema je lobistička mašina koja je uglavnom zagovarala ciljeve od javnog europskog interesa – baš zato što su radili zajedno. Dakako, bilo je i nepoštenih utjecanja, a u novom sazivu toga će biti vjerojatno još i više. Usput spomenimo da je stranka Marine Le Pen primala donacije od Vladimira Putina i da je ruski utjecaj u krajnjoj desnici u Europi financijski i ideološki jak.

Od klavira do frizera
Konačno, bacimo svjetlo na to kako to izgleda i tko upravlja tom golemom organizacijom u kojoj 707 zastupnika ima urede, koja se redovno seli iz Bruxellesa u Strasbourg, i natrag. U prizemlju briselske palače Europskog parlamenta je i koncertni klavir koji se ponekad otvara i svira, trgovine su prigodnim sitnicama, frizer, jako dobar i jeftin restoran za vojsku asistenata, posjetitelja, zastupnika kad im se žuri, i isto tako, bolji restoran gdje zastupnici organiziraju ručkove.

Kafići. Nije tamo loše. Život europske elite i njihovih pomagača. Operativno, nad time upravlja Ured Europskog parlamenta, uredi političkih skupina, uredi parlamentarnih odbora te koordinatori skupina između odbora. Ured Predsjednika Europskog parlamenta čine predsjednik, četrnaest potpredsjednika, pet tzv. kvestora, odnosno stručnjaka za pravna i financijska pitanja. Potpredsjednici i kvestori biraju se prema d’Hontovoj metodi jer su tako uključeni svi, no ipak su najjači EPP i Socijalisti.

Prava parlamentarna elita su predsjednici i zamjenici predsjednika grupacija, koordinatori, dugotrajni zastupnici koji stalnim reizborima postaju ugledni i osiguravaju stabilnost. Što je zastupnik dugovječniji, otvara mu se više vrata, no i tu je važno iz koje je tko zemlje. Nijemci i Francuzi ili Nizozemci napreduju zato što njihove zemlje daju najviše resursa u EU ili se njihove Vlade zalažu za teme važne za europsku zajednicu.

Dobro, ovaj put s Francuzima neće biti tako, ali bilo je dosad. Važno je i tko s kim koalira, a što se tiče zastupnika, što su obrazovaniji i pametniji, bolje prolaze. Uglavnom. No, činjenica jest da Europski parlament, uz političke nacionalne kapitalce koji tamo osiguravaju dodatni prestiž, sve više postaje mjesto obaveznog prolaska i za nove kadrove koji računaju na uspjeh u nacionalnoj politici